Sportski dnevnik

Često se prethodnih mjeseci upitam da li vrijedi biti dobar prema ljudima, jer kao neko nepisano pravilo važi da što si ti bolji prema njima, oni su gori prema tebi. 

U mnogim situacijama se trudim da budem dobar prema ljudima, ali onda se malo okrenem oko sebe i vidim da situacija, baš i nije sjajna. Ljudi veoma lako zaboravljaju kad nešto dobro uradiš (ne svi da se razumijemo, ali nažalost mali je broj takvih) i ako napraviš jednu lošu stvar odmah ti to nabijaju na nos "kako si loš čovjek" "sad vidim ko si i šta si" i sl. Nekako smo izgubili osjećaj za druge, važni smo samo sebi i nikom više. Danas je takvo vrijeme da će te ljudi poštovati ako si ,da prostite,  "govno prema njima", možda te neće voljeti, ali ćete poštovati. Nekad razmišljam da počnem tako da se ponašam, ali jednostavno ne ide, nešto mi neda. Gledajući generaciju mojih roditelja vidim da su se više poštovali oni koji su bili dobri, koji su bili gospoda, pametni, zanimljivi, danas je sve drugačije, druge vrijednosti (ako se to može zvati vrijednostima) se cijene. 

Zanima me vaše mišljenje o svemu ovome, kako to promjeniti, kako vratiti prave vrijednosti i kako vratiti ono vrijeme kada su se ljudi više družili? 

 

Prije nekoliko dana sam imao raspravu sa jednim kolegom o značaju srebrne medalje rukometašica Srbije na Svjetskom prvenstvu u odnosu na plasman fudbaler na planetarnu smotru.

Priznajem da mi je fudbal omiljeni sport, kao i milionima drugih ljudi, jer je on kako mnogi kažu "najvažnija sporedna stvar na svijetu". Ipak problem na ovim prostorima je što se uspjesi ostalih sportista umanjuju, upravo zbog fudbala. Nažalost fudbal nam baš i ne ide "od ruke", tačnije noge, pa se skoro kao državni praznik slavi odlazak reprezentacije na veliko takmičenje, dok se za vaterpoliste, odbojkaše, rukometaše neuspjehom smatra ako ne donesu medalju sa tih takmičenja (košarka nisam spominjao, jer je ona posebna kategorija, jedini od najpopularnijh svjetskih sportova u kom smo uspješni).

Za fudbal se kaže da ga svi igraju i da je zato teže napraviti dobar rezultat, a da li mislite da je lako biti među TOP 5 u svakom od ostalih sportova - nije. Svi oni treniraju isto, pa čak i više od fudbalera, svi oni su više priznatiji u svijetu, nego kod nas. Jedini koji je poremetio slavu fudbalera je Novak Đoković i on je dokaz da ne morate biti fudbaler da bi bili planetarna zvijezda.

Da ne bude da samo "pljujem" po fudbalerima, i njima je teško zbog ogromnih očekivanja javnosti pred svaki meč, jer u Srbiji postoji "sedam miliona trenera". Ipak rezultati nisu na njihovoj strani. Treba neke stvari mjenjati, dati više medijske pažnje ostalim sportovima i malo "spustiti teret" sa fudbalera, pa će možda i oni napraviti odličan rezultat.

Naravno tu je veoma važna i uloga novca koja se ulaže u fudbalere, ipak treba shvatiti da polovina planetarnog stanovništva prati fudbal. Tu krivicu imaju i mediji sa ogromnim potenciranjem fudbalera, dok se od strelcima (osvojili su dvije od četiri medalje na Olimpijskim igrama), atletičarima (dvije medalje na SP), plivačima (nebrojeno medalja sa raznih takmičenja) priča samo u toku takmičenja, a  vodeni, borilački i zimski sportovi se spomenu samo kada osvoje neko odličje. 

Na kraju, mislim da prije svega trebamo poštovati jednako sve sportske uspjehe, jer do njih nije lako doći i bilo bi fenomenalno kada bi i u drugim sferama života bili u TOP 10 na svijetu.

A fudbal je poput religije, van ostalih sportova, samo što treba racionalnije vjerovati u te "bogove lopte"... 

 

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.